Geografska izolacija Novog Zelanda od preko 80 miliona godina i ostrvska biogeografija je odgovorna za endemičnost vrsta flore i faune Novog Zelanda. Oni su nastali ili evolucijom živog sveta Gondvane ili preko vrsta koje su uspele da dođu do udaljenih obala Novog Zelanda preko vazduha ili mora. Od svih vaskularnih biljaka, 82% su endemske vrste i čini ih 1.944 vrste u 65 rodova i u jednoj porodici. Velike površine ostrva su pod šumama podokarpa i južne bukve. Podokarp je vrsta zimzelenog drveta – golosemenice i formira šume uglavnom u severnim delovima Novog Zelanda. Na krajnjem severu Severnog ostrva u ovim šumama raste kauri – džinovsko drvo koje naraste do 50 m u visinu. Šume južne bukve su zastupljene u južnijim predelima ostrva. Za Severno ostrvo su karakteristična papratišta i šikare. U njima raste veći broj paprati (srebrnaste, drvene itd) i raznog žbunastog rastinja. Na Južnom ostrvu su velike planinske površine pod pašnjacima i niskim žbunovima.
Pre dolaska ljudi oko 80% površine Novog Zelanda je bilo pokriveno šumom, praktično cela teritorija osim planinskih vrhova, močvara, neplodnog zemljišta i vulkanskih područja. Nakon dolaska ljudi dolazi do masovne deforestacije, posebno od požara nastalih nakon polinežanskog naseljavanja. Ostatak šuma je posečen od strane Evropljana zarad stvaranja njiva, tako da danas površina pokrivena šumom iznosi 23%
Šumama su dominirale ptice a u nedostatku sisara, neke od vrsta poput kivija, kakapoa i takahea su evoluirale u neletačice. Dolaskom ljudi dolazi i do pojave pacova, tvorova, raznih drugih glodara i sisara što je dovelo do izumiranja brojnih vrsta, uključujući i velike ptice kao što su moa i hastov orao.
Druge endemske vrste čine reptili (tuatare, skinkovi i gekoni), žabe (uključujući 4 vrste najstarijih i najprimitivnijih žaba na svetu, roda Leiopelma a to su hamiltonova, arčijeva, hohšteterova i maudska žaba), pauci (katipo), insekti (veta) i puževi. Određene vrste poput ptica carića i gmizavaca tuatara su toliko jedinstvene da se smatraju za žive fosile. Jedini dokaz o postojanju sisara na Novom Zelandu su tri vrste slepih miševa (jedna izumrla a jedna od dve preostale je Chalinolobus tuberculatus) i fosil malog sisara veličine miša koji je pronađen 2006. i procenjen na 16 miliona godina starosti. Morski sisari su brojni, polovina vrsta kitova, delfina i pliskavaca kao i foka živi u vodama Novog Zelanda. Takođe uz obalu se može videti veliki broj morskih ptica, od čega je trećina endemskih vrsta. Na Novom Zelandu se nalazi najveći broj vrsta pingvina, uključujući endemske vrste žutookog pingvina, malog pingvina, snerskog pingvina i fjordlandskog pingvina, od svih država na svetu. Od dolaska ljudi blizu polovine endemskih vrsta je izumrlo, uključujući 51 vrstu ptica (npr. huija), 3 vrste žaba, 3 vrste rečnih riba, 4 vrste biljaka i 1 vrstu slepog miša.
Pre dolaska ljudi oko 80% površine Novog Zelanda je bilo pokriveno šumom, praktično cela teritorija osim planinskih vrhova, močvara, neplodnog zemljišta i vulkanskih područja. Nakon dolaska ljudi dolazi do masovne deforestacije, posebno od požara nastalih nakon polinežanskog naseljavanja. Ostatak šuma je posečen od strane Evropljana zarad stvaranja njiva, tako da danas površina pokrivena šumom iznosi 23%
Šumama su dominirale ptice a u nedostatku sisara, neke od vrsta poput kivija, kakapoa i takahea su evoluirale u neletačice. Dolaskom ljudi dolazi i do pojave pacova, tvorova, raznih drugih glodara i sisara što je dovelo do izumiranja brojnih vrsta, uključujući i velike ptice kao što su moa i hastov orao.
Druge endemske vrste čine reptili (tuatare, skinkovi i gekoni), žabe (uključujući 4 vrste najstarijih i najprimitivnijih žaba na svetu, roda Leiopelma a to su hamiltonova, arčijeva, hohšteterova i maudska žaba), pauci (katipo), insekti (veta) i puževi. Određene vrste poput ptica carića i gmizavaca tuatara su toliko jedinstvene da se smatraju za žive fosile. Jedini dokaz o postojanju sisara na Novom Zelandu su tri vrste slepih miševa (jedna izumrla a jedna od dve preostale je Chalinolobus tuberculatus) i fosil malog sisara veličine miša koji je pronađen 2006. i procenjen na 16 miliona godina starosti. Morski sisari su brojni, polovina vrsta kitova, delfina i pliskavaca kao i foka živi u vodama Novog Zelanda. Takođe uz obalu se može videti veliki broj morskih ptica, od čega je trećina endemskih vrsta. Na Novom Zelandu se nalazi najveći broj vrsta pingvina, uključujući endemske vrste žutookog pingvina, malog pingvina, snerskog pingvina i fjordlandskog pingvina, od svih država na svetu. Od dolaska ljudi blizu polovine endemskih vrsta je izumrlo, uključujući 51 vrstu ptica (npr. huija), 3 vrste žaba, 3 vrste rečnih riba, 4 vrste biljaka i 1 vrstu slepog miša.